Smešno je i detinjasto, toliko puta se zapitam šta li on radi sada, u ovom trenutku… Da li i on sluša Dipeš Mod dok sprema doručak i ne može da odluči koji kupaći danas da nosi… Ponekad se osećam kao da sam izašla iz svoje kože, kao da živim neki tuđi život, kao da sam iz jedne priče zalutala u drugu, našla put do paralelnog sveta. A ipak, uveče,  kada se sve smiri i kada se bacim u krevet, to sam samo ja; uvek sam to samo ja.

Promene su dobre, navode nas da se zapitamo zašto nismo ranije nešto uradili, izgovorili, osetili… Ali teško je kada ne znamo kuda nas te promene vode, gde će se zaustaviti, kada ćemo ponovo naići na portal koji vodi u sledeći paralelni svet…

Razmišljanje je dobro, za to smo stvoreni. Ali nekada ume biti pogubno po psihu jednog nesnađenog, unezverenog, nezrelog ljudskog bića… Koje možda još uvek nije naučilo da razmišlja, pa zamara svoj mozak pogrešnim načinima i putevima…

Ne volim ove prelazne periode, pauze između dve sreće, neizvesnost i nestrpljenje. Želim da budem srećna sada i odmah… Emocije, dozvolite.